Grandiozna iluzija koja je obećavala ljudskost doživljava svoj kontrapunkt poput organizma koji proljevom izbacuje štetne tvari. Ono što nam je trebalo dati ljudskost i mudrost dalo nam je baršunasti kavez iz kojeg se ne može izaći. Ono što nam je trebalo dati slobodu pretvorilo nas je u homunkuluse. Magijski ritual zamijenjen je konzumerizmom, eros agresijom, a povezanost otuđenjem.
Tamo gdje je nekad bilo ognjište, sad je pepeo umjetnog Sunca. Tamo gdje je bilo znanje, sad je praznina.
Neka iz zagušljivog dima mašine izađe sjećanje na ono što smo propustili — Život.
Čujte i počujte: gdje ima dima, ima i vatre, a gdje ima vatre, ima i opake mašinerije. Novi album čakovečkog benda Zagušljivi dim pokreće đavolji pogon: dolazi nam najprije Lonely Daddy, pjesma na kojoj možete čuti škrgutanje trulih zubi Velikog Tatice, figure
manijakalnog, manipulativnog i sadističkog oca čiji psihopatski pogled reže napola poput lasera. Gnjevni Tatica sa zadovoljstvom jede vlastitu djecu poput Krona i baca njihove iznutrice u gnojni bazen, koji oglašava i vodi kao rekreativni centar za neupućene posjetitelje,
samo kako bi zadovoljio svoje neobuzdane materijalne interese i grandomanijački nagazio na infernalni motor koji ždere sve vrijednosti.
Stiže nam i jedna pjesma u trance stilu, Milost za milost, svježe izmiksana u krvavom glazbenom mikseru sa synth jetricom, elektroničkim bubreščićima i udaraljkaškim srčekom ritmičkih, tahikardičnih otkucaja. Slušatelj će se iznenada zateći kako pomiče glavom u pulsu ritma, bilo to u tunelu noćnog kluba u kojem ne postoje ni WC ni izlazna vrata ili na vlastitom dvorištu u 3 ujutro, u mokrom grmlju, u mrklom mraku. Glas proroka u vašem će uhu riječima Ericha Fromma izazvati transcendentalno vjersko iskustvo koje će vas na sredini pomoću mekane, melodiozne gitare uhvatiti u paučinastu mrežu između neba i zemlje — samo kako bi vas sam kraj pjesme ponovno katapultirao u nepoznata, naelektrizirana nebesa i ostavio da pužete unutra i van po osovini gigantske mašinerije kozmosa.
Život je frula pak ponovno uvodi natruhe spoken worda, s kojim Dim eksperimentira još od 2020., dajući posebno mjesto govorenoj riječi i ontologiji maloga čovjeka u svojoj glazbenoj mehanici. Priče koje donose konkretne ljude i ljudi koji donose konkretne priče sastavni su dio glazbene kutijice Zagušljivog dima još otkad je bend bio u novorođenačkim povojima. Potom dolazi Trinaesterokutno krivnalo, na kojem se koriste zvučni sampleovi iz filma Izbavitelj Krste Papića (1976) i snimke govora Ericha Fromma Western Man Today And His Choices (1962). U zanosnom ritmu udaraljki, plutajućem oglašavanju klavijatura i zvonkim, šištajućim gitarskim dionicama, Dim na ovoj pjesmi uspostavlja reference na filozofiju, kao što već na drugi način čini na debitantskom albumu Kranjecovi krugovi pakla. Mašinerija na kraju završava svoj rad u ničijoj zemlji, u prostoru u kojem na čovjeka iz svakog od trinaest kutova
gleda jedno urokljivo oko.
U ovom se albumu Dim sve više otvara prema žestokom (i to ne samo piću, nego i glazbenim dionicama), podrugljivom i zlobnom: električna i bas gitara stružu kao pakleni zupčanici, bubnjevi i udaraljke grme kao četiri jahača apokalipse kad bi zajahali motore, a ne konje, a klavijature mjestimično odzvanjaju poput metcima propucanih orgulja u ukletom kaubojskom saloonu. Priđite bliže, pokrenite demonsku mašineriju i pustite zloduhe da se igraju s vašim bubnjićima.