Plodno glazbeno tlo Dalmacije iznjedrilo je iznimno zanimljiv i potentan prvijenac splitskog rock benda Djigibaoo kojeg predvodi frontman Petar Stolnik.
Bend koristi prepoznatljivu dalmatinsku pop rock formulu kompozicije isprepletenu začinima svjetskih velikana rock glazbe te motivima ex-yu protagonista na vrlo autentičan način. Djigibaoo izražava motiv melankolije i otuđenosti na tragu onog kako su to nekad EKV znali dočarati. Riffovi su im vrlo energični i slojeviti, a nerijetko podsjećaju na najbolje dane Queen of The Stone Agea I Soundgardena. Uz sve to, u materijalu se osjeti poletnost koja neodoljivo podsjeća na Psihomodo Pop i ljetni dalmatinski hedonizam okupan u distorziji čiji bismo zvuk komotno mogli opisati kao “Neno Belan na steroidima”.
Album otvara hipnotizirajući uvodni singl “Začaran” koji nas uvodi u melankolični početak albuma usklađen s naslovom “Iz noći u dan”. Priča prati protagonista koji se nosi sa svojim strahovima, nesigurnostima i ostalim unutarnjim borbama i pita se koja će biti posljedica borbe u kojoj iz trenutnog status quoa ne vidi pozitivan ishod. Pjesma “Lako je” logičan je nastavak što instrumentalno, što tematski u kojem autor teksta Petar Stolnik na letargičan način obznanjuje unutarnje stanje svog glavog lika. Slijede “Bube” čiji groove odiše sintezom novovalnog reggae štiha i prljavštinom grunge velikana 90-ih.
Bube tematikom malo vuku na “Na zadnjem sjedištu moga auta” Bijelog Dugmeta, ali glazbeni ambijent je bitno drugačiji. Ambijentalna i eterična “Opet sam dolje” opisuje samoću i beznađe pojedinca koji se klimaktičnom parolom u pripjevu “Ne gledaj me u oči” otuđuje od svijeta. Pjesmu zatvaraju suptilne i ranjive gitarske solo dionice koje se pretaču u vrhunsku kompoziciju “Prema dnu” koja počinje vrlo čvrstim kolopetom distorziranih gitara inspirirane legendarnom “All along the watchtower” Jimija Hendrixa (Dylanov original je ipak za one koji se kreću u folk rock vodama). Ovdje do izražaja dolazi i sjajan prateći vokal Antonija Šabića koji vrlo fluidno funkcionira s frontmanom Petrom Stolnikom. “Prema dnu” zakucava i gotovo 20 sekundi dug i moćan režanj Petra Stolnika kojeg je izvukao duboko iz pluća, stomaka, ranjene duše… Ma zapravo ne znam odakle, ali jezovito je dobro!
Da je glazbeni put spojio QOTSA i EKV u naponu snage, nastalo bi nešto poput “Beštija”, jednog od skrivenih dragulja ovog albuma. Nevjerojatna je sinergija ritam sekcije koju čine Ivan Malenica (bass) i Josip Brkljačić (bubanj) i koliko njihova čvrstina stvara glazbeno igralište koje Stolnik i Šabić vješto koriste za svoje gitarske harmonijske ideje. Sedma stvar na albumu “Čimavica” donosi potpuno drugačiju vibru, onu ljetnu nostalgičnu gdje Djigibaoo pokazuje drugu stranu svog karaktera i na savršeno nepretenciozan način nas podsjeća na ljetni hedonizam kojeg svi toliko oplakujemo tokom godine nakon što prođe GO i praznici. Uživanje u bezbrižnim danima u svom najboljem izdanju. Valja napomenuti da je vibru pjesme savršeno obogatila brass sekcija, preciznije – truba Frane Mihalja i trombon Damjana Grubića iz benda Justin’s Johnson, jednog od glavnih protagonista splitske alternativne scene.
U trenutku kad bi čovjek pomislio da je Djigibaoo dao svoje najbolje adute na albumu, shvati da tek sada slijedi prava rapsodija. “Ispod kušina” poletna je ljubavna pjesma koja, iako pršti pozitivnim zvukovljem, nema “happy end”, no refren je toliko ljepljiv da odzvanja u ušima danima nakon slušanja. Sjajna je dosjetka da strofa i refren dobiju svoju kontru u zadnjem dijelu pjesme.
Dolazimo do najhitoidnije pjesme na albumu – “Sonja”. Teško je pobrojati koliko je sjajnih, jednostavnih, ali vrlo konkretnih pjesničkih slika Pero Stolnik posvetio Sonji i pokazao koliko vješto barata storytellingom s kojim se rijetko koji tekstopisac može pohvaliti. Svaka strofa ima prirodnu gradaciju koja dovodi do mini klimaksa koji toliko dobro najavljuje svaki refren. “Sonja” je jedan od vodećih singlova ovog fenomenalnog albuma koji zaslužuje svakodnevnu prisutnost u radijskom eteru, i to na razini cijele države. Nažalost, zbog formatiranih radio stanica i ostalih medija, ovakve dragulje rijetko ili gotovo nikad nemamo priliku čuti u relevantnom medijskom prostoru stoga nažalost ovakvi biseri naše scene ostaju na margini. Valja napomenuti da im se na “Sonji” pridružio splitski reper Gastra koji se fino uklopio u pjesmu.
Dolazimo i do posljednje pjesme na albumu, furiozne “Paranoje”. Rock bendovi često upadnu u zamku pretjeranog kopiranja vlastitih idola ili korištenja “ziheraških” alata pri songwritingu, no Djigibaoove “Paranoje” rijetko su viđen punokrvan i autentčan rokenrol komad s mišićima. Strofe su jake i udaraju drito u glavu, a fenomenalan refren ulazi u uho na prvu i u startu pokazuje potencijal za fan favorite singalong moment na budućim nastupima.
Album je tematski zaokružen stoga nakon slušanja ipak dobijamo dojam da se beznadni protagonist izborio sa svojim strahovima, okrenuo sve na ironiju i odlučio uživati u onom što mu život pruži unatoč svim proživljenim nedaćama.
Djigibaoo bi definitivno trebao nastaviti na temeljima čvrste rokenrol energije i dalmatinske zaigranosti s kraja albuma koja im je utkana u DNA, budući da kod nas u praksi rijetko kad prođu djela čija je supstanca refleksivno misaona i orijentirana na kompleksne emocije pojedinca.
Album nema vidljivijih mana, osim što postoji rizik da će prosječnom (casual) slušatelju album s početka biti prenatrpan melankoličnim pjesmama pa možda ne dođe do hitoidnih singlova s kraja albuma. Također, ostaje i nejasnoća zašto Djigibaoo nije uvrstio izvrsnu baladu “I tu te se sitin” s kojom je i krenuo cijeli projekt. Svakako preporučam poslušati tu pjesmu.
Fotograf: Marina Pešić
Album je najavljen s čak 6 singlova. Za većinu njih snimljeni su i spotovi gdje se čini da Djigibaoo još uvijek traži svoj konačni vizualni identitet i izričaj, no opet pokazuju znakove i volju za eksperimentiranjem stoga će ih biti zanimljivo pratiti u daljnjim uradcima. Likovno oblikovanje albuma, iako prati naziv i temu albuma, trebalo je naglasiti nekim detaljem kontrast između početnog i zadnjeg dijela albuma, možda motivom sukoba svjetle i mračne strane ljudske ličnosti, čak možda i nekim blago provokativnim. Vjerujem da bi takav detalj dao dodatan impuls za interesom za album. Na momente bi jači naglasak bubnja i bassa u konačnom mixu izvukao još veću žestinu iz nekih pjesama, no to su već sitničavi detalji koje iznosim čisto zato što vidim da neke stvari koje su skuhali mogu još jače “zavrit”. Dečki sami miksaju pjesme što je i više nego pohvalno, a opet pokazuje koliko su akteri nezavisne scene redovito ovisni o vlastitom znanju i ljudskom potencijalu van onog glazbeno stvaralačkog.
Sve u svemu, Djigibaoo zaslužuje naklon za svježinu i veliki autorski potencijal koji su pokazali. Osim toga, pokazali su visoku razinu autonomije i orijentiranost na detalje stoga zaslužuju visoku ocjenu za ovo ostvarenje. Ćao bao, Djigibaoo!
Fotograf: Barbara Čolak
Autor naslovice: Josip Brkljačić
