Enter Shikari sam otkrila prije više od 15 godina i to sasvim slučajno jer je netko od mojih Myspace prijatelja (da, doba Myspacea), imao upravo njihovu pjesmu „Sorry you’re not a winner“ kao pozadinsku glazbu na svom profilu. To je bilo doba kad je emo i emocore bio na vrhuncu, a Enter Shikari se nekako uvukao u tu supkulturu iako nisu klasičan emo bend. No, imali su nostalgične, tužne i melodične riffove u kombinaciji sa „harsh“ vokalima (screamo, growl) ali i – elektronikom. I tu su postali pioniri jednog novog zvuka. Danas ih nazivaju post-hardcore bendom, no zapravo nije ni bitno u koju ćemo ih ladicu strpati, već kakvu emociju izazivaju u slušatelju.
U utorak 14.11. smo stigli u Tvornicu Kulture oko 19:30, a predgrupa je trebala početi od 20 sati. Očekivala sam da će već sve biti popunjeno, međutim bilo je oko 200 ljudi. Vjerojatno zato što nekadašnja ekipa s Myspacea danas ima preko 30 godina i utorkom u to doba rade, no ja sam imala sreće i ipak mogla otići usred tjedna na koncert.
Predgrupa Lake Malice je krenula na vrijeme, točno u 20 sati. Nisam ih htjela slušati prije koncerta jer sam htjela da me iznenade, nisam imala pojma kakvu glazbu stvaraju. I bogme sam se iznenadila – jako ugodno. Na prvu sam pomislila da je Tatyana iz Jinjera zalutala u Tvornicu i da se zagrijava za koncert, jer ako išta u glazbi obožavam – to su harsh ženski vokali. Odmah su dobili moju pažnju i uživala sam u nastupu iako nisam bila upoznata s pjesmama. Osim snažnog vokala moram spomenuti i energičnu bubnjarku i gitarista, tako da je cijeli bend već tada digao tih 200-njak ljudi na noge a pred kraj seta je publika krenula i u pogo. Iskreno, bila bih zadovoljna s ovom večeri i da sam samo odslušala Lake Malice, no oni su nas samo jako dobro zagrijali za ono što slijedi a to su Enter Shikari.
Točno u 21 sat kako je bilo i najavljeno, ugasila su se svjetla, krenuo je light show i elektronika u pozadini. Bend je od prvog takta krenuo sa perfektnom svirkom, što nije ni čudno jer su na sceni 20 godina i vidi se da su apsolutni profesionalci u svom poslu. Očekivano, otvorili su set sa singlom „Pls Set me on fire“ s najnovijeg albuma „A kiss for the whole world“. Vokal Rou Reynolds savršeno balansira između clean vokala koji na trenucima idu i u falset, a nakon toga u screamo. Pomažu mu i back vokali na gitari i bassu i sve zajedno zaista zvuči kao u studjiskoj verziji. Nakon toga je išla jedna ipak starija pjesma ali i jedan od većih hitova – „Sssnakepit“ iz 2012. U ovoj pjesmi dominira jungle beat i žestoki riffovi na gitari. Iako koriste sampleove na nekim dijelovima pjesama, bubnjar izvrsno svira sve od jungle/drum’n’bass dijelova do gotovo metal breakdownova, i to sve unutar jedne pjesme i bez ijedne greške. Na trenutke zaista nisam znala što ide preko samplea a što live jer je sve bilo toliko dobro izvedeno, precizno na sekundu.
Nastavili su s još jednim starijim hitom iz 2009. a to je „Juggernauts“, gdje smo opet proživjeli roller-coaster emocija, a ako vas zanima zašto sam ih na početku članka malo strpala u emo kontekst, poslušajte upravo ovu pjesmu i biti će vam jasno.
Imajte to na umu jer sam u tom trenu bila nostalgična emo tinejdžerka koja je zaljubljeno gledala u bend svoje mladosti i toliko sam se uživjela da sam iduće 2-3 pjesame zaboravila zapisati.
Ali nakon toga je krenuo njihov najnoviji trenutni hit „A kiss for the whole world“ gdje se već energična publika dodatno rasplesala i još jednom pjevala u glas zajedno s bendom.
Iako je „A kiss for the whole world“ možda i njihova najkomercijalnija pjesma, novi (istoimeni) album ima i pjesama gdje se vraćaju svojim početcima i zvuku iz 2009. a iduća pjesma koju su izveli „The Void Stares Back“ to i dokazuje. Definitivno moj favorit s novog albuma.
Nastavili su dalje u kombinacijama – stari hitovi, novi hitovi sve dok nije stigao (moj) „the hit“.
Isprva nisam ni shvatila da kreće „Sorry you’re not a winner“ jer su pjesmu prilagodili liveu, što je i opravdano s obzirom da bi je tehnički bilo zaista zahtjevno izvesti kao i u studijskoj verziji, no to nimalo nije umanjilo dojam i publika je opet bila oduševljena, a ja sam ostvarila svoje tinejdžerske snove.
Za kraj su još slijedile „System meltdown“, „Live outside“ i „The dreamer’s hotel“.
Sve u svemu, tehnički savršeno odrađen koncert, energija na razini kakvu rijetko koji bend ima live, a našlo se hitova za zadovoljiti i stariju ali i mlađu publiku.
Pogledajte i fotogaleriju s koncerta:
