HAUSER I KAZALIŠNA PUBLIKA

Puna je Arena u srijedu po prvi puta dočekala samostalni zagrebački koncert rebela sa čelom Stjepana Hausera. Hauser zajedno sa ekipom probranih vrhunskih glazbenika podijelio je set listu na dva dijela. U prvom dijelu smo mogli prepoznati različite klasične filmske i glazbene uspješnice poput tema iz Titanica ili GOT-a, uglavnom lagana romantična muzika za uživanje uz kokice, sneni pogled prema simpatiji uz laganu ruku preko ramena i stisak tijelima u ljubavi. Drugi dio se pretvorio u rasplesani tulum latino ritmova, mrdanje kukova, prilika za pokazat da se 4 sata upisanog tečaja latino plesova itekako isplatilo. I tu dolazimo do prvog i najvećeg problema. PUBLIKA. Zagrebačka publika. Zagrebačka kazališna publika. Zagrebačka jebena kazališna publika. Kako bi netko rekao – bio sam na sprovodima koji su bili življi od atmosfere na ovom koncertu! Puna dvorana plješće tiho kako nebi probudili tek zaspalo dijete. Doslovno čujem kako nekome zvoni alarm na autu parkiranom ispred Arene, a ako bi se netko hrabro odlučio dignut i nedaj Bože zaplesat odmah bi se javila Karen koja ne vidi. Jer eto baš njoj Hauser namiguje u 237-om redu sa pozornice. Bez obzira koliko se Hauser trudio, a vjerujte mi uložio je ogromnu količinu energije, publika nije reagirala do pred kraj samoga koncerta. Bilo je tu par spontanih svadbovskih povika, pogođenih pjesama i nekontroliranih izljeva ljubavi. Najviše je pljeska pokupio bubnjar Dule koji je svojim solom par puta izvukao pljeskove iz zatvorenih đepova uštogljene publike. Pri tome ne uzimajuči u obzir udavače iz prvih redova kojima je bilo svejedno što on svira, jel Gloriu Estefan, Bacha ili AC/DC samo je bitno da se „ogrebela“ za backstage. Samo da je bilo malo više želje ovaj koncert bi se pretvorio doslovno u takav tulum o kojem bi se pričalo još godinama, a ovako jedno VELIKO HVALA Hauseru na brutalnom koncertu, a onda i kazališnoj publici što sam morao crijeva odmah isprazniti kada sam došao doma.