Rijetko koji bend svoj prvi nastup odradi kao da je stoti. No, Ocean Of Another, iako relativno novo ime na glazbenoj sceni, zapravo je sastavljen od ekipe iskusnih glazbenika koji imaju dugogodišnje iskustvo na sceni (Manntra, Ochi, Zenoth, Cult Of Katran, Grapevine Babies, Pale Origins…)
U srijedu 24.04.2024. stigli smo u zagrebački Vintage Industrial Bar oko 20:30.
Večer je otvorio mladi bend Survived by Nothing koji svojom energijom i snažnim oštrim vokalom na trenutke podsjećaju na ranije faze benda Bring Me The Horizon. Posebno su me se dojmili jako snažni breakdownovi ali i frontmenovo „hardcore“ plesanje. Nažalost, dvorana se počela popunjavati tek pred kraj njihovog seta, pa savjetujem svima koji su propustili nastup uživo da ih definitivno poslušaju kod kuće, nećete ostati razoračarani.
Točno u 21:45 kako je bilo i najavljeno u satnici, na stage stiže Ocean Of Another te otvaraju set zanimljivim introm, kombinacijom instrumentala i recitiranja. Odmah nakon uvoda slijede „Embrace The Darkness“ i „Can I Stay In The Light“ – prvi singl s EP-a „One Day This Pain Will Subside“. Nastup je odmah krenuo energično i bez trunke sramežljivosti (što je inače slučaj kod prvih nastupa). Moram pohvaliti i light show koji je apsolutno pridonio ukupnom dojmu jer je igra svjetla i sjena konstantno pratila ritam pa sam imala osjećaj kao da gledam spot ali uživo. Iduća pjesma u setu bila je „I Was Never Here“, pjesma koja govori o depresiji i stanju u kojem se u potpunosti gubimo.
Još jedan dokaz kako je ovo više od same glazbe, ovaj bend progovara o bitnim stvarima o kojima se mnogi ne usude govoriti – o mentalnim bolestima, ovisnosti, strahovima, ranjivosti. A za takve stvari treba imati, pardon my french, ali – muda. A oni ih imaju.
U kraćim pauzama između pjesama, frontmen benda Dorian Pavlović pobrinuo se zahvaliti svima u organizaciji ali i fanovima koji su već bili vidno oduševljeni nastupom. U idućem bloku kreću malo žešće pjesme –„Indigo“ a zatim i „I Find It Hard To Feel Alive“. Kao osoba koja obožava screamove i growlove, uvijek posebno obraćam pozornost na live nastupe i izvedbu vokala jer jedno je nasnimiti 6 traka s filterima u studiju, a drugo je izvesti to live da zvuči kao i u studijskoj verziji. Dorian je to uspio i fascinantno mi je kako se naizgled s lakoćom switcha između nježnog clean vokala u growl pa zatim u fry. Takve vokalne izvedbe uživo sam čula jedino od Chestera iz Linkin Parka (na snimkama) te od Tatyane iz Jinjera (uživo).
Kad smo već kod frontmena Doriana, moram napomenuti da sam bila znatiželjna kako će se snaći na stageu bez gitare s obzirom da je inače gitarist u bendu Manntra, no, kao i kada svira u Manntri i animira publiku, isto je bilo i u ulozi frontmena. Vidi se da je ovo bend koja razmišlja o svakom detalju i nudi „cijeli paket“, od animiranja pa i nasmijavanja publike, do odabira outfita, light showa… A sve to uz rade uz ogromnu dozu zahvalnosti, skromnosti i poštovanja prema publici.
Nakon još jedne autorske pjesme „Terraform“, slijedi akustični set s coverima. Prvi cover je apsolutni hit benda Slipknot, pjesma „Snuff“ koja raznježi i najtvrđe metalce, a „Snuff“ u obradi Ocean Of Another na Spotifiyu ima preko 750.000 slušanja. Nakon što se cijeli Vintage raznježio, slijedi apsolutni banger za sve milenijalce – obrada pjesme „I Want It That Way“ od Backstreet Boysa. Da mi je itko prije rekao da ću na metalcore koncertu čuti Backstreet Boyse, odmah bih pitala gdje se može kupiti karta. Dok se Vintageom orilo na sav glas „Tell me why“, imala sam osjećaj da smo na nekom novogodišnjem tulumu i odbrojavamo do 2001. Odličan izbor pjesme koji nas je sve nasmijao i razveselio, a bend je dobio i više nego zasluženi aplauz.
Istaknula bih i mladog gitarista u bendu, Zlatka, koji je inače i multiinstrumentalist, producent, kantautor ali također odličan u „stage presence-u“ i koji je tijekom cijelog seta „podizao“ već poprilično nabrijanu publiku. Nakon akustičnog seta slijede još pjesme „Sleeping Mirrors“, „I Am But A Memory“ te za kraj, najnoviji singl „Shift + DEL“.
“I Am But A Memory” je jako emotivno nabijena pjesma koja je posvećena Dorianovom prijatelju koji je pokušao izvršiti samoubojstvo ali srećom nije uspio. Pjesma je također poziv svima koji se osjećaju da su na rubu da ne odustaju i da potraže pomoć svojih prijatelja ili roditelja, jer svi smo mi „a drop in the ocean of another“.
Da Oceanovci već sada imaju zagrižene fanove govori i činjenica da je jedna djevojka prešla putovanje od čak 900 km (11 sati vožnje) kako bi došla na koncert.
Ono što mi je još jedan ogroman bonus kod ovog benda je što su dečki apsolutno prizemljeni, skromni i marljivi, za njih zaista vrijedi ona „A little kindness goes a long way“. Vjerujem da će ih odvesti daleko na top ljestvice i velike svjetske festivale, a mi ćemo s ponosom moći reći da smo bili baš na prvom legendarnom koncertu.
