Piše: Hrvojka Kralj
Zagušljivi dim… tročlani čakovečki bend neobičnog i metaforičnog imena koji domaćoj, a vjerujem ni dobrom dijelu strane publike više nije potrebno puno predstavljati. “Dosadne” pojedinosti o njima možete pročitati bilo gdje, a ovaj put se želim odmah baciti na posao a to je predstavljanje i recenzija njihovog novog albuma “Durchfall der Lebensmaschine”.
Iako koketiraju sa raznim žanrovima i glazbenim ekspresijama i generalno bismo ih mogli svrstati u instrumentalni i eksperimentalni psihodelični rock sa raznim primjesama svega i svačega, oni su zaista žanr za sebe. Ono što ih izdvaja od ostatka scene je činjenica da su njihovi nastupi i glazba audio-vizualno putovanje pogonjeno dubokim, bitnim, ponekad devastirajućim ali uvijek zanimljivim temama o iskustvu ljudskog postojanja.
Od kada je izašao njihov album “Dolina kralja Viktora” smatrala sam da je to vrhunac njihovog glazbenog stvaralaštva ali bila sam u krivu 🙂
Novim albumom “Durchfall der Lebensmaschine” podigli su sami sebi ljestvicu kako produkcijski tako i tematski, instrumentalno, atmosferom i na svaki drugi način. Album se kao i njihovi prijašnji uratci na ovaj ili onaj način bavi temom ljudskosti, točnije zatočeništvom čovjeka u kavezu modernog postojanja, konzumerizma, pohlepe vladajućih i propalih vrijednosti. Ono što nam je trebalo olakšati život na kraju nas je uništilo, a u čovjekovoj potrazi za sobom, ostali smo izolirani, otuđeni i nikada dalje od samih sebe i od istine kojoj težimo od kad je svijeta i vijeka. Atmosferu kojom je ovaj album obojen mogla bih sumirati riječima jednog vrlo
pametnog i perceptivnog čovjeka imena Alan Watts:
“We seldom realize that our most private thoughts are not actually our own. For we think in terms of languages and images which we did not invent, but which were given to us by our society.” “The meaning of life is just to be alive. It is so plain and so obvious and so simple. And yet, everybody rushes around in a great panic as if it were necessary to achieve something beyond themselves.”
U suprotnosti, Durchfall der Lebensmaschine meni je poslužio kao mini glazbena katarza i putovanje na kojem vladaju pesimizam i mrak no ipak na kraju ostavljajući prostora nadi za bolje sutra.
Album sadrži 4 pjesme, od kojih najkraća traje 9 minuta a najduža 14 minuta i drago mi je da je to tako jer ovakav format dozvoljava glazbenicima da se stvarno “razmašu” s instrumentima, strukturom i dinamikom pjesama. Zagušljivi dim je ovo iskoristio na najbolji mogući način. Svaka pjesma ima svoj prirodni početak i kraj a instrumenti se izmjenjuju i nadopunjuju fluidno, majstorski i elegantno. Vezano uz taj dio, svaki instrument zvuči kristalno jasno i čisto, istaknut je točno gdje je potrebno i stopljen sa pozadinom kada pjesma to zahtjeva, vrhunski odrađen posao!
Ono na što se uvijek iznova moram podsjetiti je da se radi o samo 3 osobe koje stvaraju ovakav instrumentalni spektakl jer na momente zvuče kao orkestar a to nije mala stvar. Činjenica koja me iznenadila je da svaka pjesma ima u potpunosti svoj štih i po
atmosferi i ritmu se skroz razlikuju jedna od druge a opet se savršeno nadopunjavaju. Tako prva pjesma “Lonely daddy” počinje lagano i pitomo da bi se negdje na pola puta pretvorila u bijesno ludilo gitara i bubnjeva. “Milost za milost”, druga pjesma po redu, bila mi je totalno iznenađenje jer ima industrijsko/elektronsko/synth heavy prizvuk od samog početka i podsjetila me na nešto što bi se puštalo u londonskim klubovima mračnih osamdesetih. “Život je frula” mi je ostavio skoro “dark surf rock meets The Doors” vibru, ali pjesma koja me totalno oduševila je zadnja po redu imena “Trinaesterokutno krivnalo”… Instrumentalno vrlo prozračna i čista ali obogaćena sampleovima iz meni jednog od najdražih filmova “Izbavitelj” i govorom velikog mislioca Ericha Fromma.
Moram priznati da sam prije slušanja albuma mislila da sam čula sve što se moglo čuti od Zagušljivog dima a dočekalo me iznenađenje u kojem zaista dolazi do izražaja njihova tendencija ka eksperimentiranju. Ovaj bend zaista zna iskoristiti instrumente kako bi ispričao priču i čine to na jedan vrlo nepretenciozan i pitak način. Ni u jednom trenutku nisam htjela preskočiti nijednu pjesmu i jedva sam čekala čuti u kojem će me smjeru odvesti sljedeća pjesma.
Zaključno, usudila bih se reći da je ovaj album svojevrsni ulazak u novu eru stvaranja za Zagušljivi dim, jer radi se o unikatnom i uzbudljivom glazbenom dragulju u moru “opskurnih bendova” kojima nije uspjelo postići ono što Zagušljivi dim radi s lakoćom
a to je stvaranje autentičnog, zanimljivog i “in your face” glazbenog iskustva.
