Jednom davno, davno, prije ca. 40-tak godina, cuo sam “Master and servent” na radiju. Nis mi nije bilo jasno. Kaj je ovo..? Kak je to drugacije od sve druge glazbe koja je u to vrijeme putovala eterom. Kak sam bio klinac od 10-tak godina i nisam znao i nisam imao na kaj snimiti stvar…, poceo sam vise vremena provoditi pokraj radija, ne bi li opet tak nekaj cuo. Skuzio sam sa vremenom kak se snima i poceo sam kuziti vec od prvih taktova Depeche mode stvari. U glazbenoj teoriji postoji termini/definicije za melodije koje radi Martin L. Gore (centunizacija, bitonality, modulacija tonaliteta, izbjegavanje klasicnih arpegia i savrsene cadance, etc…), a koja su povezane sa njegovim glazbenim u crkvenom zboru i gregorijanskim napjevima. Vjerojatno podsvjesno, nenamjerno 99% melodija Depeche mode pjesama kao da je kombinacija bluesa i liturgijskih napjeva, vjerojatno zato vecina fanova, ukljucujuci i mene, dozivljava DM glazbu istovremeno i jako duhovno i jako svjetovno/strastveno/ljudski. Kao da se uvijek u istoj pjesmi, pomijesaju i grijeh i oprost i sve izmedju…
I tako sam kao klinac sanjao, da cu mozda jednog dana upoznati nekoga ko voli DM, kao i ja. Nisam ni mislio da bi ih mogao cuti uzivo. Tada se to cinilo nemogucim. Vjerojatno su slicno dozivljavali, prozivljavali, svi tinejdjeri i adolescenti koji su voljeli DM, a zivjeli su iza “Zeljezne zavjese”. Trebalo nam je svima neki veci smisao, nesto vise od nas, a da nije politika, partija, crkva, … Sve smo to nasli u DM-u.
Bio sam na DM koncertima vec 5 puta u ZG. Koncerti su se razlikovali od turneje do turneje, po setlistama, ali energija je uvijek ista: visoko, visoko, iznad vecine koncerata na kojima sam bio (idem tjedno na barem jedan koncert vec godinama…). Prvi puta sam sada 26.3.2024 dozivio DM izvan Hrvatske u Budimpesti. Energija fanova je ista (i u Hrvatskoj i u Madjarskoj), zvuk je bio nesto bolji nego u ZG Areni i Domu sportova, a DM su opet ostavili srce na stage-u. Bez obzira koju glazbu tko voli i slusa, fakat treba barem jednom u zivotu otici na DM koncert. Od 20-tak plus stvari sigurno ce pjevati i tancati na njih 19, jer su sve hitovi i singlovi, koje ste nekad, negdje culi i uvukli su vam se pod kozu, u uho, … U verzijama uzivo, sa zivim bubnjem, sve zvuci jos jace i uvjerljivije, zivotnije, … što puno “rokerskih, metal, bluzerskih” bandova koji bi po definiciji trebali zvucati bolje/zivotnije uzivo to ne uspijeva koliko jedan “electro based” band kao DM, … “Čru Rokerima” za razmisliti. Jedni od najzescih, najsrcanijih koncerata velikih svjetskih bandova na kojima sam bio su: Prodigy ‘97, Napalm death i Sepultura ‘92. Tak da zbilja ne gledam koji je zanr, vec koliko se band preda publici… Kad uzmemo u obzir kolIko SU dugo DM na svjetskim pozornicama, osim “Stonesa”, “Metallice”, Springsteena, “novijih” deckiju FooFightersa, malo koji toliko dugo “zivuci” band (40+ godina) se trenutno moze svrstati u ovu kategoriju, koja je u biti van kategorije sto se nastupa uzivo tice…
O koncertu:
Koncert u Budimpesti je trajao malo vise od 2h.
Sto reci? Tesko bilo sto pametno sto bi docaralo magiju koju 4 covjeka na stage-u plus vjerojatno jos 10-tak ljudi zaduzenih za zvuk, svjetlo, kamere, video walls, itd…, je prenijelo na ca. 20 tisuca ljudi u WMW dvorani.
“Walking in my shoes”, “It’s no good”, “Policy of truth”, .., uff, pa Enjoy the silence, … ne znas kako uhvatiti trenutak, kako zamrznuti vrijeme, filing, … osim sto manje snimati, a sto vise plesati, pjevati, osjetiti, …
Lottie (fanovki iz prvog reda) ce vjerojatno ovaj koncert ostati najposebniji dan u zivotu, jer joj je cijeli band pjevao “Happy birthday”. Previse je bilo spontanih trenutaka, da bi netko, itko sve to mogao tako unaprijed izrezirati. Tako da vjerujem, da smo svi, ukljucujuci i DM uzivali u svakom trenutku, za vrijeme izvodjenja stvari, izmedju pjesama, prije koncerta od iscekivanja, a poslije koncerta smo svi ostali ispraznjeni od svih losih stvari i napunjeni pozitivnom energijom.
Nevjerojatno je sto glazba moze napraviti covjeku, fizicki, psihicki, emotivno, .. za vrijeme balade “Somebody”, cura pokraj i cura ispred su brisale suze. Nisu se skrivale, kao da je to nesto sramotno, samo su plakale, slusale, pjevale sa Martinom uz Peterovu pratnju na klaviru. Malo tko je vadio mob i snimao… Prevazan trenutak, za gubiti vrijeme i paznju na snimanje… Zrak je bio vlazan i od “Somebody” suza i pred kraj koncerta od plesnog znoja “Just can get enough”.
Ako se je netko pitao zasto je Ramstein obradio “Stripped”, dobio je odgovor na koncertu. Koliko je ta stvar mocna, studijski, a koliko jos vise uzivo…uff.
Vjerujem da je u publici bilo vjernika, kojima je sigurno injekcija energije “Personal jesus” ili otvorila poglede, ili ucvrstila vjeru, ili ce se jako preispitivati, kao i Johny Cash dok ju je obradjivao, ali sigurno nisu isti usli i izasli sa koncerta. Isto vrijedi i za ateiste, agnostike, nevjernike, … nakon 4 minute “Condemnation” terapije.
Probajte zamisliti “Behind the wheel” sa zivim “four to the floor” drum kickom, … tutnjajucu lekciju kako se moze drugacije aranzirati i izbgavati uobicajene kliseje pop formata, a da i dalje bude zarazno komercijalna, pop-rock-electro estetika, … a i rijeci su u ovoj izvedbi nekako dobile jos jaci zivi temelj kako drugacije voljeti i prepustiti se…
Do “Black celebration” svi smo vec nastimali glasove za zborno pjevanje koje je pretvorilo dvoranu u svetiste koje prihvaca sva bozanstva, vjere, nevjere…, svih koji zele dobro, koji zele lijepo, koji zele mir, …, koji zele slaviti zivot takav kakav je…, bez iluzija, bez lazi, bez institucija koje nam govore sto je ispravno…
Isto kao i u “Pain that I’m used to” gdje smo mogli vidjeti, cuti osjetiti, koji su DM majstori aranzmana i kako genijalno funkcioniraju uzivo u klasicnoj rock postavi (bubanj, bas, gitara i vokal).
Da ne bi ispalo bas sve savrseno, moram primijetiti malo vokalnih ili instrumentalnih falša/krivih nota ili nesto drugo nije stimalo na “It’s no good” na prvom bridge prije refrena. Opet sa druge strane, to bas i daje osjecaj, da su pred tobom zivi ljudi, izvodjaci, koji grijese isto kao i svi ostali, bez obzira sto imaju kilometre i kilometre u nogama, u prstima, u glasu, i u studiju i na stageu…
“Everything counts” podsjetio nas je da nista od ove duhovne, emotivne hrane za srce i dusu, ne bi bilo moguce, da nema materijalnog. Aranzman je bio minimalisticki i pun energije. Znamo da se Dave i Martin izvrsno vokalno nadopunjuju u studiju, ali uzivo je to …hmmm… vokalni sex.
Vrhunac smo svi zajedno postigli na “Never let me down”… Za one koji ne znaju i ne prate DM, uvijek na ovoj stvari uzivo, Dave krene (jos od ‘88 i “Music dor the masses” turneje) , a svi slijede… Sto i kako, … proucite (“DM-101 documentary”) i pogledajte na live snimkama… nije za opisivati…
“Ghosts” nas je posjetio na Andya, i na one kojih nisu vise na ovom svijetu, na veze sa ljudima koje su nekad bile jake, a sada su samo u sjecanjima, … i da cemo svi jednog dana biti duhovi u necijem sjecanju…Knedla u grlu.., koju tesko moze isprati piva, rakija, … bez obzira na kolicinu konzumiranja.
Bilo je posla i za hitnu, na “I feel you”… Tko zna sto je covjeka par metara ispred mene prebacilo..? Alkohol, knedla u grlu…, srecom ili zbog zbilja odlicne MWM organizacije hitna se odmah stvorila i otpratila covjeka na sigurno.
Uvijek kad sviraju “Walking in my shoes”, sjetim se koliko je Alan Wilder ulozio svog truda, znanja, energije, kretivnosti, …, da bi DM zvucao kao sto je zvucao, i kao i svi ostali DM fanovi, tako bi rado htjeli vidjeti bar jos jednom Alana na stageu sa ostalom ekipom, makar na samo jednoj, mozda ovoj stvari.
“Home” je najsavrsenija pjesma koja izgelda ne treba nikakvu instrumentalnu podrsku… Tak i tak je svi pjevamo “a cappella”. Dovoljno je da Martin otpjeva prvi stih: “Here is a song…” i svi znamo dalje…, ne treba cak ni on vise pjevati.. sve samo tece dalje…
“Cosmos is mine”, “Precius”, “Before we drown”, … i ostale koje nisam posebno izdvojio…, odlicno i uvjerljivo otpjevane, odsvirane, pune energije, mijenjaju znacenje kako band osjeca taj tren, kako publika raste, razvija se…
Afterparty:
Nakon koncerta tesko je bilo otici u bus za ZG i ostaviti magiju iza sebe. Vidio sam ekipu kako grupno ide prema nekom parku u blizini, pa se sjetio da je organiziran i after party. Provjerio sam na internetu i shvatio da je after odmah tu, ni 500 metara od dvorane i odlucio se javiti organizatoru (TravelEgo, koji su zbilja super organizirani, ljubazni i svima preporucam da idu sa njima na koncerte), da se ne vracam sa njima, vec ostajem na Depeche mode afteru u Cinema halli-u.
Red za ulazak je bio dugacak ca. 50-tak metara. Ekipa odlicno raspolozena, jer su kao i ja htjeli da magija jos malo potraje, pa smo strpljivo stajali u redu za ulaznice, koje nisu bile skupe, sa obzirom sto nas je cekalo unutra. Ca. 1000 ljudi plese, skace, pjeva na DM stvari, popracene vizualima na velikm LED ekranima. U VIP povisenom dijelu, 50-tak ljudi vjerojatno Madjarski celebrity, skace oko DJ-a i suflira sto slijedece da pusti. Na nizem flooru, gdje sam i ja bio, sve je rasplesano, jedino valjda konobari i konobarice zbog guzve na sankovima ne mogu predahnuti i tancati sa nama.
Izvod:
3-4 sata poslije, pun dojmova sa: prekrasnog puta (hvala TravelEgo), razgledavanja Budimpeste (hvala Edo Plovanić na pomoci oko snalazenja po Budimpesti i otkrivanju New york caffea), novih poznanstava (hvala László Ruszkayi Judit Kázéká na super provodu na DM afteru party) i lijepih sjecanja odlazim u Hotel, razmisljajuci gdje slijedece sviraju, da nastavim, ponovim magiju…
